Biti živ, misliti, znači postavljati pitanja, tražiti odgovore, sumnjati i igrati se

POZNAJEMO VAS KAO KRITIČARA, KOLUMNISTU, NOVINARA, MODERATORA… PRETHODNE GODINE JE OBJAVLJENA VAŠA PRVA KNJIGA. KAKAV JE OSJEĆAJ BITI “NA DRUGOJ STRANI”?

Osjećaj je, moram priznati, potpuno drugačiji od onoga koji imam u pomenutim drugim ulogama i poslovima kojima se bavim. Sada sa ove tačke gledano jasno mi je da sam morao, bar privremeno ili u nekim slučajevima trajno, suspendovati sve te druge oblike sebe – i doći do jednog drugačijeg, čak i za mene samog nepoznatog sebe – kako bih ušao u proces rada na knjizi „zamisli zambezi iz riblje perspektive“. To je, da budem jasan, podrazumijevalo da ne budem ni kritičar, ni kolumnista, ni novinar… već da tragam za jednim novim uglom gledanja na svijet u sebi i oko sebe. Jer me u književnosti od mojih prvih susreta sa njom nekako najdublje pokretala ta njena moć za izmještanjem iz svakodnevnog i realijama sputanog osjećanja egzistencije, da bi se zakoračilo u novo, nepoznato, puno mogućnosti i otvorenih pitanja. Nekome bi se možda činilo da ta vrsta ranije pomenutog mog pisanja, od kojeg živim, pomaže u književnom radu, međutim neko sam ko se na privatnom planu, u svom razumijevanju onoga što književnost jeste, jako opire svakom simplificiranju književnosti na dnevno-hroničarski žurnalizam.

ČITAJUĆI “ZAMISLI ZAMBEZI IZ RIBLJE PERSPEKTIVE” NISAM SE MOGAO ODUPRIJETI OSJEĆAJU DA JE ČITAVA ZBIRKA – JEDNA PJESMA. KAKO JE IZGLEDAO PROCES PISANJA? KAKO STE PRISTUPILI IDEJI (AKO JE ONA UOPĆE POSTOJALA) DA ĆE PJESME KOJE PIŠETE NAPOSLJETKU BITI CJELINA? JESU LI OVE PJESME VIŠE PRODUKT SLIKA I OSJEĆAJA ILI SU PRIMARNO VAŠE EKSPERIMENTIRANJE SA GRANICAMA JEZIKA I FORME?

Suštinski, niste u krivu pri tom osjećaju. Ja bih dodao još da je to, ili bi moglo tako biti, jedna noć u pjesmi, od njenog početka do trenutka pred svitanje. Sa druge strane, to je i ponoćni tango sa elementima psihotrilera, ili pak jedan tunel ulančanih snoviđenja, od ushita snivanja i seksualnosti do najdubljih košmara i strahova djetinjstva. Istina je, nekolicina stihova tu je kao neophodan putokaz ka dalje, tokom zambeza. Tako da, istina, jedno od mogućih čitanja ove knjige jeste i to, da je ona jedna pjesma ili poema u fragmentima. Dodao bih da je to i igra sa neizrecivim, borba sa bjelinom koja nastoji da suspregne svaku potrebu za govorenjem. Na koncu, to je i dubinski solilokvij, prolazak kroz niz stanja, lica, spolova i oblika. Bježanjem od direktnog pjesničkog ja, ukotvljenog u setu patetičnih emocija koje se refrenično ponavljaju u ovdašnjoj književnosti, u niz drugih oblika sebstva ili nesebstva, nastojalo se doći do onog suštinskog ili bar istinitijeg ja. Onoga koje se imenuje bez bilo kakvih nanosa ranijih spoznaja o sebi. Ali koje, treba to kazati, ni u kom slučaju ne treba striktno vezati ili ne vezati za samog autora i toga kako ga drugi prepoznaju. „zambezi“ su mišljeni, onog trenutka kada su u tekstu konsturisani, kao otvorena sturktura, koja se ponavlja, ali ne kao puka repetitivnost, već kao svaki put iznova proživljeno iskustvo kretanja.

Neću reći da je ta forma bila jasna od prvog trenutka rada na knjizi, ali je postojala svijest da se od jedne gomile početnog materijala koja se našla ispred mene, mora, ako će to na koncu knjiga biti, složiti jedna koncepcijski jasno zaokružena cjelina. Nemam ništa protiv drugačijih viđenja knjige, ali mi je kao čitaocu jako važno da knjiga ima svoju jasnu priču, da je kao cjelina mišljena, od naslovne do posljednje stranice. Da u njoj nije ništa što nije mnogo puta, gotovo do floberovske opsesivnosti, provjereno i propitano u svojoj savitljivosti, te da je iz nje odstranjeno sve ono što nije moglo izdržati pritiske i pokazati svoju opravdanost bivanja unutar cjeline knjige same. Drugim riječima, u „zambezima“ se nije održalo ništa što nije zadovoljavalo kriterije postavljene nakon prvog rezanja viškova i nedovoljno autentičnih stihova. U tom smislu, mnogo mi je važna bila interakcija sa prijateljem,  Srđanom Mršićem, više od četvrt vijeka zajedništva tavorimo u vlastitim samoćama koje se podupiru, i tragamo još od djetinjstva za kreacijama i oblicima izraza koji su autentično naši. Raniji rad na njegovim knjigama pjesama, razgovori tokom njegovih slikarskih i videoartističkih istraživanja i ogleda, bili su iznimno plodonosna osnova na koju sam se mogao punom težinom vlastitog istraživanja sebe i jezika, osloniti. Njegova prisutnost duž cijelog procesa razgradnje i konstruisanja „zambeza“ snažno je uticala na istrajavanje u rigoroznosti i nepotkupljivosti vlastitog izraza. On me je iznova podsjetio na onaj, za mene jako važan, Kišov odnos prema tekstu, onaj usklik: „Seci nepotrebne reči, tamani ih kao gamad.“ I od toga se nije odstupalo, ni po cijenu da na kraju ne ostane ništa drugo sem bjelina. Prijateljev primjer savršeno koncepcijski zaokružene pjesničke knjige bila su „Ljubavna režanja“ Branislava Glumca. Ta je knjiga moglo bi se kazati imala bitnu ulogu u radu, kao izvjestan graničnik. Ali postoji i cijeli niz drugih, očitih ili skrivenih, slojeva uticaja koji su se prelamali preko „zambezi“. 

Rečenim sam, mislim, prikazao i dobar dio onoga što je za prikazivanje kada je u pitanju proces rada na knjizi. Neka detaljnija izlaganja bi bila, mišljenja sam, suvišno otvaranje prostora intimnosti i emotivnih konvulzija. Može se još, možda, reći da je ideja knjige u svojoj prvotnoj, još uvijek vrlo maglovitoj fazi bila usmjerena prije svega ka negaciji. Pod time, naime, mislim da se nastojalo, prije svega drugog, na imanentnom poetičkom planu odrediti ono što taj rukopis neće biti,  pa su zbog toga postavljeni vrlo jasni poetički graničnici koji se nisu iznevjeravali. Moglo se postaviti, i jeste se postavljalo u različitim fazama rada, mnogo puta, pitanje šta će taj rukopis biti ili hoće li ga uopšte i biti, ali nikad se nije dovodilo u pitanje ono što on neće biti. 

Nikad me nije privlačio eksperiment sam po sebi, odnosno eksperiment koji je sam sebi svrha. Naravno, eksperimentirati sa jezikom i formom je ono što je svakodnevna obaveza svakog autora koji drži do sebe. Jezik je živo sredstvo komunikacije, moralo bi biti u neprestanoj kretnji i neprestano ga je važno kao takvog kultivisati. Treba osluškivati jezik, pratiti njegova prirodna zakrivljenja, iskušavati ga u njegovim granicama i mogućnostima, te jednako sa time pronalaziti autentične forme koje će pratiti njegove ponornice i uzlete. U pogledu „zambezi“ bila je posrijedi jasna potreba da se u jeziku neponovljivog trenutka u kojem jesmo nađe onaj izraz koji može, na najpotpuniji način, iskazati slike i emocije čovjeka u okvirima onoga što on u datom trenutku jeste, sa svim podražajima, težinama i pritiscima koji ga baš takvim, kao jedinim mogućim, u jednom isječku vremena, čine. Ili, možda ilustrativnije, riječima Rastka Petrovića, koje mi se ovdje čine podesnim i preciznim: „Popunjavaj taj stih do mile volje mrakom, oblacima, pijanstvom, glađu, žeđu, besom, slašću – a ipak, neka ti ostane samo jedan stih – komad od neke celine – jer to je više no sve ono sporedno, čime ga kitiš radi formalne pristojnosti i radi neminovnog čaršijskog pesničkog reda.“

ŠTA VAM POEZIJA OMOGUĆAVA I KOJE SU POSEBNOSTI NJE U ODNOSU NA DRUGE FORME? POETIČKI DISKURS ZNATNO SE RAZLIKUJE OD KRITIČKO-ANALITIČKOG. OSJEĆATE LI NEKAD DA VAM JE NAKON PISANJA KRITIKA I AKTIVNOG DJELOVANJA U KNJIŽEVNOM ŽIVOTU TEŠKO “UĆI” U POEZIJU, ILI JE TO PAK JEDNOSTAVAN I PRIRODAN PROCES? JE LI POEZIJA ZA VAS MOŽDA SVOJEVRSNO PRIVATNO „ČIŠĆENJE“ OD DRUGIH ŽANROVA KOJE PIŠEŠ?

Na dobar dio ovog pitanja sam, mislim, već u prethodno rečenom odgovorio. Dakle, kako se već možda da naslutiti iz onoga što sam kazao ranije, poezija u najkraćem, omogućava jedno dubinsko putovanje, kako kroz sebe, tako i kroz sve ono što nas okružuje i podražava u tom našem kretanju. To je cijeli jedan infernalni haos, ali i najpitomiji mir. Padanje kroz rupu, nadmetanje sa sjenama, strahovima, sretanje sa sobom, bježanje od sebe ili izmještanje iz sebe, želja da se izađe, ode iz jasnog oblika. Otuda, ponoviću, iako su mnogi lako u to povjerovali, poeziji nije svrha da preslikava na indigo stvarnosti hronike puke pojavnosti. Ona ne dokazuje, ne izvodi pred sud, ne docira, nije obavezna ili dužna bilo kome i bilo šta, njena zadaća je da dođe do jezika koji je neposredan izraz neuralgičnih tačaka vremena, bolova i iskustva onoga koji se usudio pjevati. Gogolj je pisao Žukovskom „…Nije moj posao da držim pridike. Umetnost je svakako propoved. Moj je zadatak da govorim u živim slikama, ne argumentima. Moram da izložim život u punom smislu, ne da o njemu raspravljam.“ Mislim da poezija upravo izlaže „život u punom smislu“, pokušava doći do onih zaumnih, podsvjesnih, arhetipskih oblika, koji su uvijek i kod svakog čovjeka na koncu jednaki. Ono što razlikuje poeziju kroz vrijeme, jeste pokušaj da se sa svim tim prethodnim znanjima, a opet ne oponašajući nikoga, pokuša iznova artikulisati jedinstveno putovanje jedne neponovljive ljudske individue u samu srž jezika i nastojanja da se izrazi sebe. Ili ono što od njega ostane kada se iskasape sve nepotrebne ambalaže koje nam je naša nepoetska svakodnevica nataložila na izraz i pogled. Nema, dojma sam, ničega jednostavnog i prirodnog, ili bolje rečeno podrazumijevajućeg u poeziji. Da bi se izbjeglo frazeološko ponavljanje istrošenih slika potrebno je, dojma sam, pobjeći od svakog unaprijed zadatog recepta kako bi trebalo. Nema toga. Treba onako kako sebi dokažemo da treba. Ili, što da ne, da ne treba. Ne mora pak svaka zamišljena knjiga ni postati knjiga, ako je u nekom trenutku nismo u stanju u sebi potpuno opravdati. Prema sebi u tom smislu treba biti nemilosrdan, i nepopustljiv, iskušavati razloge zašto uopšte objaviti knjigu do krajnjih granica izdržljivosti. Jer, ukoliko autor nije spreman braniti svako slovo i svaku bjelinu u tome čime se izlaže pogledu drugih, ako nije dao najviše od sebe, čemu onda to uopšte služi sem taštini i sujeti?  Da zaključim, svakako, poezija je bila za mene i više nego čišćenje od drugih žanrova. Rekao bih, a da ne zvučim suviše fatalistički, da je ona bila iscjeljenje, pružena ruka da iskočim iz trenja i kolotečine robovanja novinskim rokovima, da osvijestim vlastiti jezik mnogo snažnije i sveobuhvatnije od onoga što nudi bilo kakvo pisanje koje je uslovljeno nekim vanjskim moranjem ili pritiskom. Jedini pritisak i imperativ u procesu kakav su bili „zambezi“ je bio najprije doći do sebe, a potom ni u kom smislu ne odstupiti i izdati tog jedva pronađenog sebe.

ČESTO STEKNEM DOJAM DA UMJETNOST “KONZUMIRAJU” GOTOVO ISKLJUČIVO LJUDI KOJI SE NJOME NA NEKI NAČIN BAVE. LJUDI KOJE SRETNEM NA BOOKSTANU SU VEĆINSKI ISTE OSOBE KOJE SREĆEM NA DOGAĐAJIMA VEZANIM ZA DRUGE VRSTE UMJETNOSTI. KAKO GLEDATE NA “USKE KRUGOVE” UŽIVAOCA UMJETNOSTI NA NAŠEM PROSTORU? KOLIKO UOPĆE IMA SMISLA BAVITI SE UMJETNOŠĆU U TAKVOM OKRUŽENJU? NA KOJI NAČIN SE TA ZATVORENOST ODRAŽAVA NA UMJETNIČKE DOMETE LOKALNE SCENE?

Uski krugovi, oni su samo posljedica opšte zapuštenosti našeg društva. Mi za gotovo tri decenije Dejtonskog mira nismo učinili gotovo ništa da vratimo dostojanstvo našoj kulturi i umjetnosti. Naprotiv, na jednom sistemskom nivou je učinjeno sve da svaka institucija kulture, svaki pojedinac i pojedinka koji se bave umjetnošću i kulturnim radom, bude srozana do te mjere da nije u stanju bilo šta drugo raditi sem vegetirati kao statični objekat u stihiji i propadanju. Da je neko zaista želio nešto dobro postratnoj Bosni i Hercegovini, institucije umjetnosti i kulture bi bile, one bi morale biti nosioci stvaranja zdrave baze ideja, koncepata, propitivanja i mišljenja, koji bi otvorili mogućnost da se razbije okoštala etnonacionalna ovojnica koja davi ljude u ovoj zemlji, te bi se stvorila prilika da bar možemo zamisliti drugačiju društvenu paradigmu od ovog čistilišta bezidejnosti i nemišljenja u kojem sada tavorimo. Umjesto da budu poticane, institucije i pojedinci su marginalizirani, uskraćivani, onemogućavani i sprječavani da se bave svojim suštinskim poslovima. Da propituju, dovode u sumnju postojeće koncepte, istražuju nove mogućnosti i pravce razvoja. Odnosno, da budu korelativ društvenoj stvarnosti i djelovanju institucija sistema. Jer, znate, koliko god se činilo nemogućim, ovo što danas imamo svakako će proći, i u vremenu će preživjeti samo to kako smo se mi ili nismo spram te stvarnosti odnosili, kako smo je u svom stilskom postupku, formi i jeziku izražavali i dekonstruisali.

U VREMENU RADIKALNO POLARIZIRANIH MIŠLJENJA I SPECIFICIRANIH EHO-KOMORA KOJE STVARAJU ALGORITMI DRUŠTVENIH MREŽA, SVAČIJE MIŠLJENJE JE PODJEDNAKO (NE)VAŽNO. IZ PERSPEKTIVE KRITIČARA, KOJA JE POZICIJA KRITIKE U TAKVOM SVIJETU? IMA LI DANAS UOPĆE MJESTA ZA KRITIKU KOJA OBILNO KORISTI STRUČNI DISKURS?

To što je trenutak u kojem ovdje živimo nametnuo da je svaka glupošćurina koju izgovori bilo koja polupismena persona posmatrana kao relevantna i vrijedna objave, ipak ne znači da trebamo pristati na estradizaciju mišljenja kao takvog. Neophodno je istrajati u odbijanju da se zagazi u to blato javnog diskursa, koji radi na podražaje niskih strasti dezavuisanog puka. To što većina izgovara ili piše notorne laži, obmane i besmislice, ne smije značiti da svi moramo pristati na takav jezik. Ima smisla uporno otvarati i osvajati prostore za drugačije, neomeđeno i nekontaminirano mišljenje. Koliko god se to činilo mizernim u odnosu na buku koja nas okružuje, važno je ostati izvan generičkog stava kolektiviteta.

Pozicija kritike nije manje važna u današnjim okvirima. Čini se da je potreba za njom možda i veća nego ranije. U obilju sadržaja koji nam danas internetom postaje dostupan djeluje važnim i neophodnim određeno filtriranje. Pri tome ne mislim na bilo kakvu ideološku ili klanovsku determinaciju. Mislim prije svega na kritičarsko lice čijem ukusu odlučimo pokloniti povjerenje. Jer, jednostavno ne možemo fizički ispratiti svu količinu objavljenih knjiga. Pa se čini poželjnim da neko za nas pravi neku vrstu selekcije ili izbora čemu vrijedi posvetiti pažnju, a čemu ne. To može biti i po sistemu da odlučimo da knjige koje neki kritičar/ka hvali uopšte ne čitamo, a da one koje se njemu ne dopadaju odlučimo pročitati. Za mene, pisati kritiku znači podijeliti sa potencijalnim čitaocima vlastito oduševljenje, ravnodušnost ili razočarenje nekom knjigom. Dok čitam neku knjigu, ja suštinski živim sa njom, prisutna je u mom kretanju kroz dnevne rutine i iščašenja, pa mi se otuda čini važnim jednu takvu vrstu iskustva podijeliti sa drugima. Tim više što književnost doživljavam i kao prostor neprestanog dijeljenja magije sa onima koji je razumiju na istom nivou.

Dakako, nesumnjivo je da ima potrebe za kritikom koja obilno koristi stručni diskurs. Ona ima svoju akademsku i znanstvenu važnost. Kada je posrijedi kritika u novinskim ili internetskim okvirima stava sam da ona svakako ne bi trebala biti odrođena od stručnog diskursa. Međutim, ne da bi se njime tek tako poziralo pred čitaocima ili da bi se maskiralo odsustvo autentičnog mišljenja i prosudbe. Već u upotrebi koja je svrsishodna i nužnošću samog teksta utemeljena. Sa druge strane, pobornik sam onog Gombrovičevog naputka, da književna kritika već sama po sebi jeste i književnost, te da kao takva treba biti mišljena i pisana. Obraćamo se njome ipak nekom čitatelju/ici, pa se čini važnim da mu/joj prenesemo neku emociju, da potaknemo određenu radoznalost u njegovom/njenom čitalačkom interesovanju. 

KRITIČKI DISKURS SE ZNATNO IZMIJEŠAO SA DISKURSOM PR-A. MARKETING JE UŠAO U SVE PORE DRUŠTVA I KAO DA SE IZGUBILA NEOVISNOST KRITIČKOG MIŠLJENJA. SVE ČEŠĆE KAO KRITIKU ZAPRAVO IMAMO PRIKRIVENO OGLAŠAVANJE. MOŽEMO LI DANAS UOPĆE VJEROVATI ONOME ŠTO KRITIČARI I KRITIČARKE TVRDE?

Rekao bih da mnogo toga biva prihvaćeno po halo efektu. Ne na osnovu vlastitog iskustva, nego zbog toga jer je tamo neko rekao da je to dobro. I to je ono što mi najviše smeta u svemu tome. Posebno ta razina osiono ignorantskog garda, koji insistira da uopšte ne postoji mišljenje koje nije u skladu sa važećim obrascima. Onog koji svako drugačije problematiziranje nekog teksta kategorizira kao zlonamjernost ili ga osporava denuncijacijama po kuloarima. Često ponavljam, ne mislim da je kod nas problem odsustvo kritike kao takve. U gabaritima naše kulture mislim da je se laća i više nego dovoljno autora. Ono što je suštinski sporno jeste odsustvo kritike koja postavlja pitanja, problematizira i komparira dostignuća recentne domaće književnosti u relevantnim savremenim okvirima. Pa se iz tog razloga, ako pogledamo kako se generalno kod nas piše o knjigama, ili drugoj umjetnosti, stiče pogrešan dojam da se ovdje pišu sve sama genijalna djela. Jer je većina objava uvijek usmjerena na obasipanje, uglavnom neutemeljenim, lovorikama i ništa se i gotovo nikad (sem ako nije pogodno za diskurs skandalizacije) ne dovodi u sumnju. A da bismo imali ozbiljnu produkciju, mora postojati neki meritum, neka skala razlikovanja onoga što je književnoumjetnički uspio i manje uspio tekst. Ne tvrdim da nije svojevrsni napor napisati i lošu knjigu, ali mora postojati neka vrijednosna diferencija. Književnost nije takmičenje, ali moramo znati šta razlikuje autentično napisanu knjigu od one koja to nije. Sve drugo vodi u besmisao, salatu ničega.

Nemam, pri tome, ništa protiv PR-a u književnosti, on je fakat vremena u kojem jesmo, važno je da ljudi kupuju knjige, ali insistiram na jasnom diferenciranju onoga što je reklama i što je istinski utemeljeno i iskreno artikulisano mišljenje o valjanosti nekog teksta. Posebno u okolnostima u kojima postoje književna lica koja determinišu cijele scene. Kada to kažem, mislim prije svega na slučajeve da jedan čovjek ili jedna interesna skupina unutar književnog polja, odlučuje koga će se štampati, koga nagraditi, koga će biblioteke otkupiti, a novine hvaliti. Dok mnogi drugi, vrijedni ali manje bliski promicateljima, ostaju uskraćeni za jednaku priliku da dođu do potencijalnih čitalaca i poštovalaca njihovog djela. Nastojim svojim radom, kad god je to moguće, narušavati postojanost takvih struktura. Prevashodno jer mi je stalo do književnosti, i do jednakih prilika za sve ljude koji se danas odluče dati sobom u stvaranje nečega tako neopipljivog, ali opet važnog i spasonosnog, kao što je književnost.

Pitanje povjerenja kritičarkama i kritičarima ostaje pitanje vlastite procjene i čitalačkog iskustva. Veoma je lako, na uzorku od svega nekoliko tekstova nekog autora, provjeriti valjanost njegove prosudbe i da li joj vjerovati. Odnosno, ocijeniti da li je tekst istinski izraz kritičarevog promišljenog i argumetiranog mišljenja, ili honorirana reklamna vrpca. Kritika je, ponoviću, i potreba da se razgovara sa drugim, da se ostvari komunikacija i izrazi ono na što nas neki tekst upućuje. Kako bismo promislili, sa drugim ogledali, kroz naš susret sa knjigom, naše ljudsko.

VEOMA RIJETKO IMAMO PRILIKU PROČITATI KNJIŽEVNU KRITIKU KOJA NIJE SVOJEVRSTAN “HVALOSPJEV” AUTORU/AUTORICI. U INCIDENTNIM SLUČAJEVIMA KADA KRITIKA NE GOVORI ISKLJUČIVO U SUPERLATIVIMA, TO SE PERCIPIRA KAO KRITIČAREVO/KINO “KLANJE” AUTORA/ICE, SVODI NA LIČNE SUKOBE, JER TOBOŽE – DA TO DJELO NE VALJA, NE BI BILO OBJAVLJENO. VEOMA JE SLIČNO I SA POZORIŠNOM, KAO I FILMSKOM KRITIKOM. KAKO MISLITE DA TRENUTNO STANJE KNJIŽEVNE (I DRUGE) KRITIKE U NAŠEM OKRUŽENJU UTIČE NA NJENU PERCEPCIJU I KREDIBILNOST?

Predhodnim odgovorom dotakao sam se, mislim, i većine ovog vašeg pitanja. U vezi sa tim bih još dodao. Svođenje književnosti na nivo trača i kafanskog sukoba vodi u banalizaciju svaki govor o estetskom. Naime, smatram da je polemika važan, čak neophodan začin književnosti. Ona je ono živo vrenje stvaranja, u njoj bi se trebali ogledati drugačiji pogledi – ne da bi jedan drugog poništili, nego da bi se ostvario pluralitet mogućnosti i perspektiva – kako bi se dolazilo do stvaranja novih umjetničkih oblika i formi. Ili, kako bi se iskušale mogućnosti ovog ili onog prosedea. Bez toga, stava sam, nema istinske dinamike jedne književne scene. Ono što je u tom smislu karakteristično za nas tiče se prije svega činjenice da je književno sučeljavanje stavova ovdje, u većini slučajeva, potpuno lišeno estetske i poetičke svrhe. Tu se gotovo nikad ne raspravlja o kvalitetu i karakteru djela koje je povod polemike. Ne iznosi se mišljenje, opovrgava argumentima ili misaonim igrarijama. Već se pljuje, vrijeđa i potkazuje u kategorijama koje nemaju nikakve veze sa književnošću. To se, razumljivo, odražava i na samu vanjsku percepciju posla kritičara.

PROIZVODI LI TAKVA ATMOSFERA KOD VAS POTREBU ZA SAMOCENZUROM? KAKO SE NOSITE SA OVIM ŠTO SMO SPOMINJALI KADA NAPIŠETE NEGATIVNU KRITIKU I KAKO UOPĆE NASTOJITE ODRŽATI VLASTITU KRITIČKU NEOVISNOST? JESTE LI, U OVAKO MALOJ SREDINI, IMALI NEUGODNA ISKUSTVA S AUTORIMA, UREDNICIMA, IZDAVAČIMA ILI NEKIM DRUGIM?

Neugodna iskustva su, čini se, normalnost bavljenja ovim poslom. Bilo ih je, ja sam, takoreći, gotovo već veteran nekih sukoba. No, ne ponosim se što sam bio, nenamjernim, vinovnikom nekih nekreativnih pljuvačina (nastojao sam se uvijek braniti prije svega književnim argumentima). Nekoliko sam puta, u svojoj zbunjenosti, valjda stao klanovskoj književnoj mečki na rep. Ali tako to biva kada se ne svrstavate i ne pristajete da vam imputiraju sažvakanu i podesnu misao, koju treba samo da izgovorite. Svi uvijek nekako gledaju da te „prevedu“ na svoju stranu. A da prethodno nisu ni pitali da li tebe uopšte takvo kategorisanje zanima. Niti su te saslušali dok si govorio da ti imaš samo svoju stranu, i da nisi baš podesan za instrumentalizaciju. Prosto, književnost je za mene vrlo intiman doživljaj i susret, ne oruđe ili sredstvo za prolazne utilitarnosti.  Trudio sam se biti svuda, a opet nigdje ne izgubiti sebe. Ne kažem da nisam u nekim okolnostima, jer od pisanja i živim, morao praviti neke kompromise. Jesam, i svaki me i danas jednako žacne i zaboli, ali iskreno sam pokušavao nikada ne ići protiv vlastitog ubjeđenja i razloga zašto me književnost privlači i čini sretnim. Nastojao sam kroz protekle godine slijediti samo ono što me je u književnost i dovelo. Vlastitu intuiciju, i vlastitu viziju šta bi to književnost trebala biti i čemu služi u mojoj egzistenciji. Književnost je za mene, u većini vremena, pitanje smisla, opstanka i ljubavi. Sa time nisam, i ne želim nikada tržiti. Zahvaljujući književnosti, vjerujući u nju, danas, sa nešto više svijesti o sebi nego kad sam nehotično skrenuo na taj put, mogu reći da mi je omogućeno da ne moram sputavati vlastitu misao i praviti kompromise koji narušavaju moje vrijednosne temelje. Ili još direktnije, sve što jesam ili nisam dostigao do sada došlo je kao plod/ili jalov plod mog truda ili odsustva truda, želje ili neželje, da nešto uradim/ne uradim. Nisam nikome ništa dužan, a time nisam dužan podnositi bilo kakve račune za svoj unutarnji, misaoni, prosudbeni put i traganja.

KOJI KRITIČAR/KA ZA VAS PREDSTAVLJA AUTORITET? ČIJE KRITIKE RADO ČITATE I KOME VJERUJETE? KO VAM JE ORJENTIR KADA JE U PITANJU KNJIŽEVNA VRIJEDNOST?

Mislim da je danas jedini vrijednosni orjentir moje vlastito čitalačko iskustvo, koje nastojim svakim trenutkom vlastite budnosti dodatno izgrađivati. Svjestan sam većine pogrešaka u minuloj deceniji svog rada, i sebi mogu obećati da neću dopustiti da mi misao okošta, ili bude zarobljena u samo jednoj perspektivi. Pokušaću još beskompromisnije propitivati i tragati, jer jedino tako vjerujem da je moguće ostati svoj. Ne bih mogao govoriti o autoritetima, jer danas, već u tridesetim godinama života teško da mogu bilo kome pokloniti bezrezervno povjerenje.

ČESTO KAŽETE KAKO JE OVAJ PROSTOR BIVŠE JUGOSLAVIJE VAŠ “PRIRODNI HABITAT”. JE LI MOŽDA RJEŠENJE ZA MANJAK PUBLIKE O KOJEM SMO GOVORILI U SNAŽNIJEM KULTURNOM POVEZIVANJU NA POSTJUGOSLAVENSKOM PROSTORU? ŠTA VAS “DRŽI” OVDJE? MISLITE LI DA BI STVARI KOJE RADIŠ IMALE VIŠE SMISLA KADA BI IH RADILI U OKRUŽENJU U KOJEM KNJIŽEVNOST, ALI I UMJETNOST GENERALNO, IMAJU ZNAČAJNIJU DRUŠTVENU ULOGU?

Važnost kulturnog povezivanja i premrežavanja, kako na temeljima našeg jugoslovenskog kulturnog naslijeđa i iskustva, tako i u širim svjetskim proporcijama nužna je, prije svega da bi kao kulturološki prostor opstali. Svaka izolacija i svako cjepkanje vodi u degradaciju, svaka kulturna samodopadnost opasnost je od incestuoznosti. Koja je smrt kulture. Iz kulture smrti rađa se barbarogenijski zombi koji iznova sam sebe ždere i neprestano mahnito urla kako ga niko ne želi primjetiti. Dočim za sobom vuče pljesniv teret devetnaestovijekovnih kulturnih matrica i mitomanije, apdejtovan ksenofobnim stavom da susret sa drugom kulturom znači i odricanje od svoje kulture. Taj barbaogenijski zombi straši pogubnim uticajem premrežavanja i interkulturalne razmjene, jer vlada strahom od drugog. Njegov jedini interes jeste da drugi ostane demoniziran, a ni u kom slučaju ne da sa njim traži zajednički jezik. Iz tog razloga mislim da je usmjerenost jugoslovenskom kulturnom prostoru pitanje opstanka, jedini način da se pokuša sačuvati nešto autentično. Sve drugo, bojim se, jeste put u naš civilizacijski nestanak. Već smo mnogo toga nepovratno izgubili, ako se svojski potrudimo, možda sačuvamo neke mrvice. 

Teško je racionalno sagledati šta me drži ovdje. Morao bih otvoriti cijelu kutiju emocija i osjećaja da bih to detektovao i razložio. Svakako jedan od razloga su neponovljive ličnosti prijatelja koje tu imam. Ali sigurno da je taj jedan jezik koji imam, kojim sam udahnuo, koji me je oblikovao, na kojem jedino umijem misliti, iznimno važno sidro koje veže. Ne mislim da je to najbolji izbor za mene, ali i ne kažem da ne bih u nekom vremenu budućem želio pokušati i drugačije. Nisam posve siguran gdje bi to vodilo, ali svakako da bi pitanje jezika ostalo temeljna antinomija unutar mog bića. Možda je to samo strah, sraslost sa opetovanim beznađem ove zemlje, ipak sad je tako i tu sam. Tvrdoglav sam po pitanju stvari do kojih mi je stalo, spreman sam cijeli teret dugo nositi sam, samo ako to ima i zeru smisla i ako nekoga čini sretnim. Ono čega me je istinski strah, jeste utopiti se u opšti osjećaj pregaženosti i vegetiranja u nemogućnosti da se bilo šta učini. Uvijek se može nešto učiniti. Biti živ, misliti, znači postavljati pitanja, tražiti odgovore, sumnjati i igrati se sa svime što u susret dolazi. Nema za misao ograničenja, bitno je usuditi se, zanemariti obrasce i opšta mjesta, teći svojom strujom. Pa i ako je već iza idućeg brzaka vodopad treba se pustiti, jer je i padanje put ka nečemu. I sve je dostojnije od beslovjesnog vegetiranja u nepokretnosti i kuknjavi.

Preuzeto od: Oslobođenje.ba